Korisnik Facebooka Stefan Simić objavio je zanimljiv status o glumačkoj postavi Radeta Šerbedžije, kao i o tome tko su idoli današnje mladosti.
Ukratko, scena se odvija u trgovačkom centru, a grupa mladih pokušava proći pored Šerbedžije. Uostalom, pročitajte sami.
– Tko si ti … Tu žive Šerbedžija, baka Svinja, Kia, Luna i društvo
Nedavno je u Rajićevoj, u trgovačkom centru, šetao Rade Šerbedžija, sam, sa štapom, nešto je kupovao, vozio se tim pokretnim stepenicama, gore, dolje, nešto tražio. Nitko mu ne prilazi, a većina ga niti ne primjećuje.
U jednom trenutku, u žurbi, prolazi grupa momaka, koji ne poštuju ni svoje očeve i djedove, a kamoli nečije tuđe, i bijesno, više sebi u bradu, jedan od njih dobaci – starac ima tendenciju da prođe, vidite da žurimo, što ima kilaviš … –
A taj starac je Rade Šerbedžija, koji je, kako ga nije sram, stao pred njih, jer se pred njihovom zloćom sve, u istom trenutku, mora pokloniti i pokloniti. Vjerojatno ih nije ni čuo, naučili su ga da ne reagira na takve stvari.
Stajala sam sa strane, promatrajući ga minutu-dvije. Osjećam tako veliko poštovanje prema njemu, da mu samo diskretno kimnem glavom u znak podrške, na što on odgovara. Tisuću razloga da mu se čovjek približi, ne samo filmovi, ne samo pjesme, ne samo život koji je živio i trag koji je ostavio, beskrajan. Nitko mu ne prilazi.
Ljudi buljeći u svoje telefone, mladi ljudi brzo hodaju, djevojke u jednom od njihovih filmova, ljepotice našeg doba ni ne znaju tko je u njihovoj blizini, niti ih to zanima. Kako velik umjetnik, a ujedno i čovjek, koji je naše prostore obilježio izgledom, karizmom, glasom, pričom, a također i tišinom, koji je u sebi ujedinio mnoge prostore i čija umjetnost traje već pola stoljeća.
Kad bi samo znali koliko odgovora ima na njihova ne postavljena pitanja o životu, značenju, umjetnosti, ali nije ih briga, dok za instagram snimaju još jedan selfi, trudeći se da im ujak ne bude u kadru i pokvari fotografiju, i nesvjesni da samo je uljepšavao i samo bi s njim bile umjetničko djelo.
Šeta Šerbedžija i dalje nešto traži, sam, nema snimatelja, nema pratnje, nema nikoga oko sebe, a ja gledam hoće li mu netko prići, barem ga primijetiti. Nitko, niti jedan čovjek, osim nekoliko staraca, koji gledaju u njegovu smjeru, i to je to.
U istom sam tržnom centru vidio doslovno mlade ljude kako trče oko bake svinje i još nekih praznih youtube zvijezda kao da ne znaju koga, i ne daj Bože da se na njih izgubi sekunda vremena. I duša me boli.
Neprestano gledam Šerbedžiju, koji se vrti nekoliko metara od mene, vjerojatno tražeći nešto za kupiti. Kroz glavu mi prolaze njegovi filmovi, pjesme, predstave, knjige. Tako puno. I ništa.
Šerbedžija odlazi na putu, polako, korak po korak, od trgovačkog centra, na štapu, prema parkiralištu u nekom samo njemu poznatom miru i nemiru, a iza njega, kao da sve što su generacije voljele, a Šerbedžija predstavljao, napušta naše živote. “Ne daj se, Ines”, “Selma” odlazi, Svetlana iz Mostara kiši, Arsen, Kema odlaze i toliko bezvremenskih stvari do kojih neka nova djeca ne mare. Plitko je, dosadno, prazno za njih, a oni ne shvaćaju da su to to
Važna je baka Svinja, važne su Kia i Luna i druge nedovršene narcisoidne nesretnice, u kojima vidite nezasitnu potrebu da po svaku cijenu skrenu pažnju na sebe i nema ničega što ne bi prodali, a ni njihovi najmiliji, samo za gram pažnje.
Sve je manje ljudi poput Šerbedžije, a nekada ih je bilo toliko. Imao ih je svaki grad, svaka škola, kafić, ulica. Dolaze neka nova djeca, koja razgovaraju drugačije, koja se ponašaju drugačije, banalna, arogantna, bez orijentacije i poštivanja bilo čega, kojima su Srbi samo smetnja na ulici, kao i njihovi umirovljeni profesori. Oni su miljama daleko od svega što ti ljudi predstavljaju svojim izgledom, svojim glasom. Umjetnik, u prostoru i vremenu.
Možda se zato Bekim Fehmiu ubio, prije toga je u najboljim glumačkim godinama zašutio, ne mogavši podnijeti količinu gluposti u javnosti.
Barem smo u životu imali Šerbedžiju, a mnogi ga vole. Prepoznali smo ih na vrijeme, rasli s njima i uzeli barem dio njihove čarolije u nadi da ćemo ih prenijeti drugima. A što će značiti nekoj novoj djeci, koja to ne osjećaju, kojima to ne znači ništa i koja će u njemu vidjeti samo nekoga tamo sa ujakom s palicom, kad pogledaju u prolaz samo da se što prije zaobiđu, ništa više.
Kad bi samo znali što taj stric može raditi i sada u sedamdesetima, makar bi stali po strani, zagledali se u njega, zamislili i ukazali poštovanje, a ne bi ga zaobišli poput tamošnjeg starca. Čekaju Baku Svinju i ostale polu idiote da traže autograme ili selfieje. Oni su njihovi heroji na putu u nigdje, a ja ću se i dalje družiti s Radetom, pomalo ljut na sebe što mu nisam pružio ruku, i rekao je hvala na svemu što je radio i čini. I on, i mnogi drugi poput njega.
I, srećom, postoje. Nažalost sve manje, ali ima, ima ih, u nama, oko nas. Jednostavno ih morate primijetiti i pružiti im priliku. Oni su lijek za dušu, u njima ima spasa, napisao je Stefan Simić u dugom postu, ali što definitivno vrijedi čitati.