Razvoj novih tehnologija izazvao je razne promjene kojih društvo često nije ni svjesno. Globalno se lome koplja o tome ima li tehnologija više pozitivnih ili negativnih posljedica. Iako na ovo pitanje ne možemo dati niti jedan odgovor, zasigurno ćemo živjeti s pogledom u retrovizoru. To znači da društvo postaje svjesno uloge određene tehnologije tek kad prođe njezino doba. Stoga se danas sa sigurnošću mogu argumentirati u kojoj je mjeri tisak usmjeravao razvoj cjelovite civilizacije. Kad je Gutenberg u 16. stoljeću izumio tiskaru, nije ni slutio da će to praktički radikalno promijeniti način života. Kakve su posljedice Interneta i novih pametnih tehnologija, nije moguće u potpunosti i sa sigurnošću dokučiti.
Moderne generacije ne slijede neke utabane staze svojih predaka, već su prve na udaru novih tehnologija, pa će prve iskusiti sve prednosti, ali i moguće posljedice svog utjecaja. Odnos između novih tehnologija i djece posebno je zanimljiva tema koja pobuđuje veliko zanimanje stručne i šire javnosti. Djetinjstvo je obilježeno učenjem i korištenjem novih tehnologija, ali sama ideja djetinjstva zapravo je povezana s razvojem tiskarskog stroja.
Tiskara i početak djetinjstva
Američki teoretičar medija Neil Postman napisao je o odnosu tehnologije i djetinjstva 1980-ih. Poštar je vjerovao da je djetinjstvo zapravo društveni, a ne biološki koncept koji je uvjetovan razvojem tiskare. Tiskara je dovela do činjenice da su vještine čitanja i pisanja postale osnovni preduvjeti funkcioniranja suvremenog društva te se ta vještina morala učiti u školama i / ili obiteljima. Stoga je ideja djetinjstva zapravo povezana s konceptom pismenosti / obrazovanja, a čitanje i pisanje predstavljaju Rubikon koji je razdvojio svijet odraslih i svijet djece. Čitanje i pisanje bili su “pošast djetinjstva” jer djecu čine odraslima. Kroz povijest su pismene odrasle osobe sustavno i institucionalno, kroz obrazovanje, koje se razvilo s razvojem tiskare, zapravo kontrolirale protok informacija / znanja djeci koja su doživljavana kao tabula rasa (prazna ploča). Uz pomoć knjiga roditelji i stariji ljudi praktički su stvorili svijet za mlade, ograničili njihov prostor, postavili granice. Djetinjstvo se na neki način kontrolira odozgo, jer su stariji štitili djecu od “zlog svijeta” odraslih. Ovaj koncept djetinjstva ostao je u modernom razumijevanju do danas. Tek završetkom srednje škole djeca postaju odrasla, odnosno ulaze u svijet odraslih.
Televizija i kraj djetinjstva
Za razliku od tiska koji je stvorio jaz u znanju između odraslih i djece, pojava televizije, između ostalog, djelovala je u suprotnom smjeru i “preko noći” izbrisala granice i razlike između odraslih i djece. Naime, odjednom su se odrasli i djeca našli zajedno pred istim zaslonom, koji je postao autoritet i glavni izvor informacija. Autoritet više nije knjiga u kojoj su znanje i informacije bili rezervirani samo za one koji su znali čitati (uglavnom odrasle osobe), već je nova tehnologija koja gotovo da ne zahtijeva dodatne / stečene vještine i znanja osim urođenih osjetila vida i sluha.
Televizija je poništila hijerarhiju koju su uspostavili novinari, a za ulazak u svijet odraslih više nisu potrebne vještine čitanja i pisanja poznate odraslima. Ako je čitanje bilo pošasti djetinjstva, tada je televizija nekako oslobodila djecu tih okova uspostavljenih u 16. stoljeću. U svijetu u kojem televizija dominira kao izvor informacija, starije osobe više nisu u privilegiranom položaju ili u ulozi svojevrsnih vratara, što ugrožava ideju djetinjstva. Ideja o kraju djetinjstva zapravo se odnosi na kraj ere u kojoj su odrasli u potpunosti stvorili i kontrolirali simboličko i informativno okruženje djece. To televizija sada radi, nudi nova znanja, informacije, vrijednosti. Također, televizija djeci nudi odgovore na pitanja koja još nisu ni postavila, otkrivajući “strogo čuvane tajne iz svijeta odraslih”. Televizija ništa ne skriva, bez oklijevanja prikazuje svijet odraslih, sa svim negacijama poput nasilja, laži, prijevare, ubojstva itd. Upoznavanje i doživljavanje svijeta odraslih zapravo je značilo starenje, a televizija je to omogućila djeci. Poštar to objašnjava metaforom – da se upoznavanjem svijeta odraslih na televiziji djeca protjeruju iz “vrta djetinjstva”.
Nove tehnologije i sveprisutnost djetinjstva
Televizija je možda ukinula razliku između odraslih i djece i u tom je smislu ugrozila ideju o djetinjstvu kakvo je postojalo od sredine 16. do 20. stoljeća, ali ono što ideju o djetinjstvu vraća na velika vrata su nove pametne tehnologije. Vjerovalo se da će računala, kao i tisak, uspostaviti hijerarhiju koja je postojala prije televizijske ere i da će znanje računalnih jezika biti ulaznica u svijet odraslih. Međutim, čini se da znanje jezika novih tehnologija.
Nove su tehnologije stvorile uvjete u kojima odrasli ne diktiraju pravila igre, barem ne u onoj mjeri u kojoj su to činili u predtelevizijsko doba. Djetinjstvo više nije razdoblje u kojem odrasli stvaraju simbolično okruženje za mlade odozgo, već se mladi povezuju, stvaraju vlastiti svijet, vlastiti rječnik, svoj stil života, daleko od očiju odraslih. Svoj sadržaj proizvode dijeleći ga bez odobrenja ili prijedloga odrasle osobe. Čak i prije nego što nauče govoriti, čitati ili pisati, znaju se koristiti pametnim tehnologijama (barem u najosnovnijem smislu), što je dovoljno za “preživljavanje” u digitalnoj džungli. U internetskoj stvarnosti, gdje su fotografija i video pobijedili napisanu riječ, vještine pisanja i čitanja praktički nisu potrebne.
Ono što je problematično više nije ideja o nestanku djetinjstva, već o sveprisutnosti djetinjstva. Profesorica Kate Eichhorn u svojoj knjizi “Kraj zaboravljanja: odrastanje s društvenim mrežama” tvrdi da zbog razvoja tehnologije nove generacije neće razviti sposobnost ili vještinu da se sjeća djetinjstva. Drugim riječima, slike odrastanja više nisu toliko intimne i prepuštene mehanizmima mašte i pamćenja, već se praktički svaki trenutak odrastanja (čak i prije nego što je život započeo) bilježi, snima i pohranjuje u memoriju pametnih telefona ili društvenih mreža. Suvremene tehnologije jednostavno nam ne dopuštaju da zaboravimo, ne dopuštaju nam da pamtimo, ali što je najvažnije, ne dopuštaju nam da zamišljamo, što zasigurno može imati dugoročne negativne posljedice na socijalizaciju djece.
Ovaj neutabani put novih tehnologija zasigurno predstavlja brojne izazove društvu. Svjesnost toga prvi je preduvjet za razumijevanje uloge i važnosti novih tehnologija u modernom društvu, što je zasigurno dio procesa medijske pismenosti.